Da, vrijediš
Priča o lažnim i pravim vrijednostima
U noćnim satima probudila me iz sna. Priča o lažnim i pravim vrijednostima koju poklanjam svojoj i tuđoj djeci kao trajnu uspomenu na odrastanje i život. Neka upakiraju ove rečenice i stihove sa svojim iskustvom i postanu dobri ljudi.
Jer, ima ih, ima nas.
Mama, ja sam debela. Tko ti je rekao? Nitko, ja. Mama, ja imam ružne tenisice. Tko ti to kaže? Oni. Mama, ja želim biti bijela kao ona. Zašto? Zato jer je to lijepo. Mama, meni se plače. Plači, dijete drago! Mama, zašto je onaj čovjek tako prljav? Nema. Gladan je.
Zato, dijete moje ili tuđe, dijete ovoga svijeta, znaj da:
Vrijediš, iako kaput ti je star i olinjao poput psa,
Vrijediš i kad u džepu imaš jednoznamenkasti iznos metalnih, hladnih kovanica.
Vrijediš iako nosiš jedan par omiljenih cipela (jer za druge možda nemaš).
Vrijediš i dok sjedaš u automobil niže klase (ali samo tvoj).
Vrijediš i dok nosiš torbu od umjetne kože (u koju sve stane)
ili skupljaš boce da bi preživio.
Vrijediš i ako nemaš zadnje hitove skupih igračaka i satova na ruci.
Vrijediš i ako nemaš porculansku boju puti,
ali u sebi nosiš emociju veliku poput svemira.
Vrijediš i ako imaš crno ispod nokta, ali crno koje daje hranu.
Vrijediš i ako imaš viška oko trbuha jer bila si devetomjesečni dom jednoga ili više bića.
Vrijediš i ako na tvom čelu žive bore i oko usta smijalice.
Vrijediš i kad nisi dobre volje i kad se gušiš od iskrenog smijeha.
Vrijediš i kad kroz vrata prolaziš pognute glave i kad jedva dosežeš razinu kvake.
Vrijediš i kad gubiš i kad pobjeđuješ.
Vrijediš mnogo i to tvoje unutarnje biće zna.
Ne slušaj druge koji ni po čemu od tebe bolji nisu. Jedina stvar u kojoj prednjače je primitivizam.
Ne, ništa ne vrijedi od toga ako si čovjek zaboravio biti.
Ako ne znaš drugome pomoći, s njime zaplakati i nasmijati se.
Ako ne znaš utješiti i vedrinu svoju poklanjati.
Biti sunce kad je potrebno. Biti kamen kad sve nestaje.
Biti vjetar u leđa i kad niotkuda ne puše.
Biti onaj putokaz kad svi vodiči zakažu.