Daria Papa

žena, majka, supruga, sestra, kći, prijateljica, teta, pedagoginja, nastavnica
 

Moje ime je Daria, a od 2013. godine ponosno nosim prezime Papa. 

Rođena sam 11. kolovoza 1985. godine u Rijeci (tako piše u rodnom listu). Zapravo, rođena sam u Kraljevici. Moju je majku porodio tek diplomirani liječnik, ali ne specijalist ginekologije, već ortopedije. Na ovaj svijet žurilo mi se stići i darovati mu barem komadić onoga što znam, a to je između ostaloga, pisanje. 

Na početku svog tinejdžerskog doba, a usporedno sa zafrkavanjima vršnjaka vezanima uz svoju tadašnju prekomjernu težinu, počela sam primjećivati na sebi promjene koje nisam primjećivala kod drugih. Tako sam počela brojati slova u riječima gdje god bih na njih naišla. Govorila sam unatrag kad nisam htjela da me netko razumije. Često su mi govorili: "ova mala je posebna", "ma ona je malo luda" ili slično tome. U osnovnoj školi uvijek sam bila "ona koja se zadnja bira u igri graničara", u srednjoj sam bila "ona koja uvijek sve zna", a na fakultetu "ona koja uvijek ide na prve rokove" i "ona po čijim se skriptama uči". Ponekad su me ti atributi i smetali, ali naučila sam živjeti s njima. Godine su donijele zrelost i prihvaćanje svojih mana i vrlina. 

Iz bogate riznice sjećanja pamtim bezgraničnu ljubav svojih roditelja koju osjećam i danas, prvi dan osnovne škole, gimnazije, fakulteta, promociju diploma, prvi dan na poslu, prvi susret s V. Sjećam se dana, sata, minute i sekunde kada sam donijela na svijet naše dvije predivne duše. Sjećam se dana kada sam od djevojke postala žena i supruga. Sjećam se zauvijek mnogih trenutaka i prekretnica koje su obilježile moj život i usmjerile ga u ovom smjeru kojim danas teče.

Još uvijek sam ona djevojčica izrazito osjetljiva na nepravdu i različitost, koja je pomalo naivna (barem tako kažu) pokušavala mijenjati ljude dok nije shvatila da je to nemoguće.

Danas znam da moram mijenjati sebe kako bih promijenila svijet. Ovaj maleni, a tako veliki svijet u kojem živimo kao cjelina, a opet kao jedinke.

Moja odluka o stvaranju bloga, zapravo cijeloga projekta Stereopriče, sasvim je spontana, ali je proizašla iz iskrenog cilja i dugogodišnje želje da svojim istinitim pričama potaknem i druge na one toliko zaboravljene vrijednosti danas - toleranciju, prihvaćanje različitosti i brisanje predrasuda. 

Možda sam još uvijek ona naivna djevojčica u srcu, no duboko vjerujem da ne griješim. Jer, može li išta biti pogreška samo zato jer u dobru stvar vjeruje manjina, a ne većina?