Dodir

Nevrijeme je srušilo zidove građene godinama. Nije ostalo ništa osim temelja.

Čovjek, koji nije mogao vidjeti svjetlo, sjenu, ljepotu i ružnoću ovoga svijeta, u samo nekoliko minuta izgubio je sve što je tijekom života stvarao. Slagao je komadić po komadić svoje slagalice u jednu cjelinu, a sad je sve tako brzo nestalo. Ništa od toga nije mogao vidjeti, ali znao je osjećati i čuti.

Tom je slijepom čovjeku bila potrebna pomoć. Kako je živio u malenome mjestu, za njega su odmah čuli svi mještani i pohrlili k njemu. Nizali su se tako posjetitelji i znatiželjnici pod krinkom pomoći. Kada bi netko ušao u slijepčevu kuću, slijepac je mogao osjetiti samo prisutnost, ali ne i glas. 

Odjednom je, iz njemu nepoznatog razloga, izgubio i sluh.

"Baš je jadan, pogledaj ga. Niti vidi niti čuje. Što će mu takav život", govorili su prisutni.

Slijepac bi samo postavljao jedno jedino pitanje - Tko je?

Tko je? Ja sam onaj koji ti je donirao tisuću eura za popravak kuće, kaže prvi glas.

Tko je? Onaj koji ti je kupio nove opeke za krov, kaže drugi glas.

Tko je? Ja sam ti kupio nova vrata, kaže treći glas.

Tko je? Ja sam ti kupio novu peć da se ne smrzneš, kaže četvrti glas.

I tako se nizalo na desetine glasova od kojih slijepac nije mogao čuti niti jednoga.

Nakon niza pridošlica, ušetao je nečujno posljednji toga dana.

Stavio je ruku na slijepčev dlan i čvrsto ga stisnuo.

A vi ste moja pomoć! Zašto ste dosad šutjeli?

Čovjek se okrene oko sebe i vidje da je sam. Jedino je njega, od svih posjetitelja, slijepac zaista i čuo. 

Čuo ga je jer je jedino njega u tom trenutku i trebao. Sav novac i materijalna pomoć tada mu nisu bili potrebni. Potreban mu je bio dodir, topla riječ i zagrljaj.

Koliko često nam treba više pomoći u mjernim jedinicama ljubavi negoli u mjernim jedinicama novaca i materijalnih stvari?

Ako nemamo unutarnji mir i ljubav, siromašni smo.

Ako gradimo sebe u ljubavi i iz ljubavi, najbogatiji smo ljudi ovoga svijeta, bez obzira koliko posjedujemo vidljivih, ali nebitnih, materijalnih stvari.