Nevidljiva borba

Priča posvećena svima koji vode svoje unutarnje, nevidljive borbe 

(nije sram priznati da nismo uvijek dobro) 

Poznajem jednu takvu, zapravo više njih.

Poznajem jednog takvog, zapravo više njih. 

Savršenog izgleda izvana, a duboke tuge iznutra. 

Poput slagalice od šećera koja briše svoje rubove suzama.

Poput iskrivljenoga stakla koje ranjava svoje unutarnje oklope, ne znajući koliko je ranjeno.

Plačeš li, prijateljice moja, kada nitko ne vidi? Osjećaš li sram zbog svojih nevidljivih misli? Gadiš li se ponekad samoj sebi, a strah te priznati? Bježiš li često od svojeg pravog lica jer ti je važnije biti onaj komadić slagalice neistrošenih rubova?

Zašto je stigma i sramota govoriti o lošim danima i tako lako glumiti da oni ne postoje?

Sjediš, nagnuta nad svojim stolom koji je nekada bio dom. Naslanjaš se na svoju mekanu fotelju koja je nekada bila dovoljna utjeha u napornome danu. Podižeš glavu i zatvaraš oči kao da očekuješ da će jednim dubokim udahom nestati svi problemi i rasprsnuti se poput prozirnoga balona koji se visoko prometnuo do zvijezda.

Razmišljaš kako bi bilo tamo. Ondje, daleko... Bi li balon loših ideja, odluka, poteza tamo preživio ili umanjio svu tvoju bol?

Prijateljice moja, nisi sama. Ima ih mnogo takvih baš kao ti. I to što šute i ne govore, ne znači da nemaju takav isti, prozirni balon pun loših životnih odluka.

Prijateljice moja, i ja sam imala svoj balon. Dugo sam ga gledala, proučavala iz svih kutova, sramila se priznati da sam ga sama stvorila. Tek kad sam karte stavila na stol prošlosti i prebrisala sloj nataložene masnoće stvarane godinama, pokazala se druga strana, ona okrenuta licem dolje. Ona rijetko viđena, samo moja. Ona koja govori - nisi sama, ima nas takvih mnogo. 

Nisi promašaj. Ne srami se svojih loših dana.

Osmijeh nije prirodan kad je nesalomljiv. 

Ono negdje, gore ili dolje, nije ništa drugo negoli ovdje, baš tu kraj tebe. 

I sve što imaš, imaš tu. Sve za što živiš, živi tu.