Perfekcija

Koliko je dovoljno raditi da imam pravo reći umorna sam? 

Koliko je dovoljno biti iznadprosječan da bi sebi bio iznadprosječan?

Zašto si morala izlaziti na prve rokove i polagati najteže izborne predmete? Zašto si, prezauzeta obvezama, sebi nametala još jednu i drugu i treću? Zašto si natečenih nogu govorila da ti nije teško i stajala satima na jednome mjestu? Zašto si šutjela, a u sebi gutala knedle nezadovoljstva? Zašto si sebi predbacivala tuđe promašaje?

Prije nekoliko godina buljila bih u gornje upitnike nesvjesna njihovog značaja.

Sada gornji upitnici postaju samo opomena i podsjetnik.

Kada prihvatiš svoj perfekcionizam, shvatiš da nisi perfektan to jest savršen.

Shvatiš da si sve samo ne-savršen.

Tada nesavršenstvo postaje tvoj životni izbor i ono te hrani.

Tada shvatiš da samo iz nesavršenstva i učenja možeš dostići zadovoljstvo sobom.

Blistav osmijeh, odmoran ten, borama nigdje mjesta nema. Listam časopis izmišljene stvarnosti i pitam se - Što sve stane u nju?

Savršen posao i savršen odnos s kolegama, najtolerantniji odnos s mužem, najveća doza razumijevanja i strpljivosti prema djeci kad s posla dođem toliko umorna, ali umjesto da sjednem, krećem kuhati u odjeći u kojoj sam do maloprije sjedila na sastanku.

Dok mijenjam smrdljivu vrećicu smeća koja se zaboravila sama promijeniti jer ona ipak nema alarm za uzbunu i dok istovremeno s odvratnim smradom u nosu jednom nogom skidam hlače, a drugom otvaram kuhinjsku ladicu, zaboravljam da sam poput artikla na pokretnoj traci. 

Jedna za drugom, na traci klizi moja obveza. Još jedna kvačica na nepresušnom popisu neophodnih i nepredvidivih moranja.

Peglam košulju i razmišljam o onoj koja se već presušila na vrućem zraku. Brojim preostale minute do odlaska na još jedno neophodno moranje i u njih pokušavam ugurati što više malih poslova koji će me, uvjeravam se, učiniti zadovoljnijom kad se vratim kući.

Perem kosu i dok mi bujica vode navire na oči, zatvaram ih jednako kao što svakoga dana zatvaram uši kada si sama govorim: Pretjeruješ.

Osjećam grižnju savjesti što danas nisam bila na visini roditeljskog zadatka ili imala dovoljno vremena za njih. Zatim se pitam - Pitaju li se i drugi roditelji nekad isto ili sam neka luda iznimka?

Nasreću, njihov čvrst zagrljaj vraća me u stvarnost. U glavi mi odzvanja toliko puta ona izrečena - Nije važna kvantiteta nego kvaliteta.

Ispunjavam svaku sekundu vremena, znojim se i ne odustajem, unutarnja snaga ne dopušta mi da stanem. Baš si bedasta, pomislim, umjesto da odmoriš.

To smo mi perfekcionisti. Perfekcijom perfektno uništavamo sebe.

Kao da ne postoji zamjena za nas, za naše poslove.

Kao da ne postoji sutra.