Pismo malenoj

Mama, moram ti nešto reći. Tišina. Zatim još jedan pogled koji govori mnogo više od rečenica, riječi, uzvika.

Mama, znaš, ponekad mislim da... Upitan pogled s druge, moje strane, potiče na otvaranje svih skrivenih vrata i neizgovorenih riječi. Gomila različitih, ali iskrenih izraza lica sada se slila u jednu jedinu rečenicu: Mama, ja želim biti dečko.

Moj upitni pogled odjednom se zamrznuo na njenim očima koje su tražile brzi odgovor na izgovoreno. Toliko malo riječi, pomislih, a toliko skrivenih zavjesa iza njih. Pitam se je li moguće da dijete koje još ne zna mnogo o svijetu izgovara te riječi ili i ja upadam u bujicu predrasuda s predznakom "djeca još ne znaju o svijetu mnogo, mi ih moramo naučiti".

Otvaram prvu zavjesu. Ona je sašivena od tvrde, teško probojne tkanine. Iza nje se skriva nesigurnost djeteta koje traži odgovore odraslih kako bi na tim temeljima izgradilo svoj svijet.

Druga je zavjesa mnogo dalje od prve, ona je satkana od nevidljivih niti, ali ipak dovoljno jakih da je do njih mnogo teže doći. Ta se zavjesa spušta kada se osjećamo napadnutima od vanjskoga svijeta. Iza zavjese puštamo tek probrane, one u koje imamo povjerenja. Teška zavjesa poput spužve upija sve nama upućene riječi i pohranjuje ih u svoju riznicu sjećanja.

"Mama, njima je lakše. Vidiš, njih ne zezaju ako nemaju plavu majicu."

Malena, znam da si još dovoljno malena da ne razumiješ sve što ću ti reći, ali reći ću ti, moram. Poslušaj me i pohrani u svoju riznicu sjećanja, tamo iza one druge zavjese, tamo gdje se skrivaš prava ti, tamo gdje raste predivna osoba koja već jesi i koja ćeš jednoga dana biti.

Malena, ne brini što drugi ti kažu. Imaš sebe i voli sebe. Ti nisi naše vlasništvo, iako stvorena si od nas. Tijelom si naša, ali osobom svoja.

Voli koga želiš voljeti. Voli kako želiš voljeti. Samo ti, jer to je samo tvoj život. Sačuvaj sav ponos na sebe za one dane kada ti bude teško, a upijaj poput žednoga cvijeta svu sreću, bliskost i zajedništvo koje živiš.

Ni ja nisam uvijek vjerovala u sebe. Do onoga mjesta iza zavjese vodio je neutabani put. Očistila sam ga zahvaljujući godinama, pomela svo trnje na njemu. Trnje će i dalje rasti, ali sada ću znati kako se njime ne ozlijediti.

Malena, znam da moraš naučiti na svojem primjeru. Samo ti moraš i možeš proći svojim stazama. One su samo za tebe i pisane.

I kad mi kažeš "ne vjerujem u sebe", ne brini, i ta misao će proći. Lijek za nju je samo i uvijek vjera u sebe. Ona dolazi s godinama i strpljenjem. Zato, dok si još malena, ne brini. Mi smo tu da čuvamo ti leđa i nosimo predrasude zajedno s tobom.

Ne možeš biti dečko, koliko god bi ti to nekad željela. Naučit ću te zauvijek željeti biti samo Čovjek. 

Jer, iako se nekada i nekima ne čini tako, to je jedino što vrijedi.