Ružna igračka

Bio je vedar i sunčan dan. Rano poslijepodne. Uobičajeno vrijeme kada susrećem druge roditelje i djecu koja odlaze svojim kućama nakon odrađenog dana u vrtiću. 

Da, i oni rade kao i mi. Obavljaju svoj posao, a to je igra. Uživaju u igri kao što neki uživaju u kavi, razgovoru s prijateljima ili izležavanju na kauču nakon napornog dana.

Ugledam dječaka koji se zabavlja sa svojim gumenim gušterom. Ne poznajem dječaka, ali pogled na taj lijepi prizor zaokuplja moju pažnju. Dječak je u svom svijetu, samo on i gušter. Pomislim kako dječak voli toga guštera, bez obzira što je od gume. Razgovara s njim, smije mu se i prebacuje ga preko zidova, baca ga i trči za njim. Tih nekoliko sekundi igre prekinuto je dolaskom žene koja u dječakovim očima nije vidjela isto što i ja. 

Grubo mu dobacuje: "Kako je ružna ta igračka! Ja se nikada s njom ne bih igrala!" Dječak je prvo pogleda u čudu, a zatim pogleda oko sebe. Ne zna što mu je činiti. 

Doviknem mu: "Ne brini, tvoja igračka je stvorena za tebe, a ne za nju! Gušter je sretan što te ima za prijatelja!" Dječak se osmjehne, uzme guštera i spremi ga na sigurno u ruksak.

Zašto odrasli imaju potrebu uništavati dječje snove? Zašto ne vide da nekada moraju prešutjeti? Zašto su sebi ponekad važniji od dobrobiti djeteta? Zašto uopće misle da imaju pravo tuđem djetetu govoriti što misle?

Nikada nisam smatrala i nitko me neće uvjeriti da djeca nemaju jednaka prava kao i odrasli. Ne mislim na pravo glasovanja na izborima već na pravo da rade ono što žele, ako nikome ne nanose zlo i štetu.

Svaki će gušter, kameleon ili raščupana najstarija lutka biti sretniji u rukama djeteta negoli oni gušteri, kameleoni i lutke, ali zaboravljeni u ladici, prekriveni debelim slojem prašine, savršeno očuvani i još neotvoreni. Igračke s deklaracijama ne nose sreću.