Sobe smijeha i suza 

Davno su svoj suživot s ljudima započele smijalice, plačljivice i skrivalice. Uselile bi se u sasvim nove kuće i mlade ljude. Poznatije kao suze, muške i ženske prijateljice, od kojih neke tajno prijateljuju više sa ženama, a neke s muškarcima. 

Neke su, ipak, negdje naučile da im je lakše živjeti u očima žena. To su one teže suze, većih oblika, koje često padaju svisoka srameći se svoga pada. Druge su pak one lakše, smijalice i radosnice, koje obilaze i žene i muškarce, kraćeg su trajanja, ali su bolje glumice. One prve žive u sjeni muškaraca koji su ih naučili skrivati. Žive u sobama zanimljivih naziva: "nisi dovoljno muškarac ako plačeš", "kakav si ti muškarac", "muški ne plaču", "plačeš kao cura"  itd. Poznate i previše puta odslušane i nasilu poslušane fraze, tako su dobile svoju sobu sa zaključanim vratima. Iz tih soba muške teške suze izlaze samo ako nađu ključ i sigurne su da nitko neće odati njihov bijeg. 

Jesu li nam poznate takve sobe koje zaključavamo u sebi, bojeći se da ih ne otključaju drugi?

Već i djeca zaključavaju svoje sobe po uzoru na naše. Ne dopuštaju tim prozirnim kapima da padaju ispod njihovih nevinih očiju. 

Kakvu poruku šaljemo djetetu koje plače zbog straha ili boli, a mi mu branimo plakati? Nije li to jednako kao reći mu: "Ne smiješ se smijati jer si sretan." Uočavamo li sve nijanse naših ironija i paradoksa dok samouvjereno rušimo samopouzdanje nezrelih, nejakih? Nije li im baš potrebno suprotno?

Plačljivica je susrela Smijalicu na licu žene. Upitala ju je kako je, ali Smijalica se toliko iskreno smijala da ju od toga smijeha nije ni mogla čuti. Plačljivica je zato pobjegla do svojega prijatelja na licu muškarca. Govorila mu je, ali prijatelj se pravio da ju ne čuje. 

"Zašto glumiš da me ne čuješ?", upita ga Plačljivica. Ponovila je pitanje nekoliko puta dok nije dobila odgovor. Potiho joj je rekao: "Nisam sam. Ne smijem ti odgovoriti, svi će misliti da se družim s tobom. Ogovarat će me, nikad više neću moći ući u društvo Smijalica." 

Plačljivica je tužno odšetala s muškoga lica i sjela na njegovo uho da odmori. Tamo je mogla čuti velike i važne dogovore Smijalica koje su gradile lažne identitete. Zapanjeno je još jednom promotrila Smijalice muškoga lica i među njima prepoznala svoje nekadašnje prijatelje. Prodali su sebe kako bi zadovoljili većinu. Potisnuli su svoju prirodu da bi se uklopili. Njihov vlasnik skrivao ih je u ruhu Smijalica nadajući se da ih nitko nikada neće prepoznati. 

Međutim, zahvaljujući jednoj iskrenoj Plačljivici, muškarac je nakon mnogo promišljanja i premišljanja shvatio da su sve suze potrebne da bi ostao zdrav. 

Naučio je ne slušati druge kada ne vrijedi slušati. Naučio je uvijek slušati sebe, i kad mu se čini da vrijedi, i kad mu se sve čini uzalud.