Voljela nisam

Voljela nisam one koji prije tebe znaju što te sutra čeka,

dušebrižnike koji poznaju scenarij svačijeg života,

znatiželjne koji znati moraju svaki korak moj,

one koji plaču kad im se smije

i smiju kad ih guše nevidljive suze,

one koji ne žive u danas nego su živjeli ili će živjeti nekada

(priznajem da sama ponekad bila sam ta).

Voljela nisam onakve kakve sam sama tražila

jer sebe voljela nisam.

Mrzila nisam. Ako mrzim kidam sebe.

Kada si došao i rekao: Nisam te vrijedan, znala sam da vrijedan si samo sebi.

Voljela nisam lica s dva različita obraza, jednim prijetvornim, a drugim umiljatim.

Voljela nisam čekanje, izmišljanje lažnih dana i zamišljanje onih koji nikad nisu ni bili naša zacrtana ruta.

Čekaj, rekao si, doći će vrijeme i za to. Čekaj, budi strpljiva, ne žuri.

Je li opravdan razlog čekanja za ono za što ne vrijedi čekati?

Voljela nisam tebe, a zapravo ni sebe.

Sada vidim drugačije. 

Sve se jasnije otvara nikad prije otvarani krug.

Volim i imam pravo voljeti sebe.

Voljeti one koji ne poznaju scenarij moga putovanja, a ipak putuju sa mnom.

Voljeti one koje ne zanima svaki korak moj, ali znaju da će koraci doći i do njih.

Voljeti one koji žive sada i za danas.

Voljeti one koji su meni različiti, a opet bliski.

Voljeti one koji vrijede mislima, a ne riječima.

Voljeti one koji vrijede pogledom, a ne lažnim osmijehom dobrote.