Priča o lažnim i pravim vrijednostima

Priča o nepisanim pravilima - dijalog znatiželjnih pitanja i čovjeka

Je li ono što nam se događa negdje zapisano ili sasvim slučajno?

Mama, moram ti nešto reći. Tišina. Zatim još jedan pogled koji govori mnogo više od rečenica, riječi, uzvika.

Kada rukom udarimo lice, ono se zacrveni. Ne od srama, već od boli. Tada nastane ožiljak koji s vremenom nestane. Tada vrijeme liječi rane.

Davno su svoj suživot s ljudima započele smijalice, plačljivice i skrivalice. Uselile bi se u sasvim nove kuće i mlade ljude. Poznatije kao suze, muške i ženske prijateljice, od kojih neke tajno prijateljuju više sa ženama, a neke s muškarcima.

Premazane debelim slojem pudera svoj su tajni život živjele ceste različitih dužina i pravaca. Poznatije kao uspomene života, jedino su noću mogle i htjele otkrivati svoju prošlost. Vlasnica svih tih cesta, poznatijih kao bore, i brežuljaka, poznatijih kao prištići i vanjske nesavršenosti, bila sam upravo ja. Vjerovala sam da ih moram učiniti...

Dvoje je nasmijanih ljudi šetalo ulicom kada im priđe samodopadni gospodin Zašto te ih upita zašto su tako sretni. Dvoje se pogleda pa pogledaju Zašto i, ne vjerujući što ih pita, odgovore uglas kao jedno: "Moramo li imati razloga za sreću?"

A što ako je sve što smo tražili cijelo vrijeme bilo ispred nas?

Da sam znala, bila bih pametnija. Da si znao, bio bi mi rekao. Da smo znali, sigurno bismo drugačije.

Moraš biti prva. Moraš biti viđena. Moraš biti nasmiješena. Dobra volja podrazumijeva se, kao. Prijateljica je svakome osmijehu, ponekad iskrena, ali češće lažna i prevrtljiva, dvoslojna ili troslojna.

Kao i sve u životu, tako i čovjek ima dvojnosti. Često ono što jest nije ono kako izgleda. Jedno je vanjsko, promjenjivo i prilagodljivo, i ono drugo, unutarnje - postojano, često sramežljivo koje tek neki vide. Kada se pitamo "čini li odijelo čovjeka", često odgovorimo "da" ili "ne", kao da je to najjednostavniji odgovor na najjednostavnije...

Svatko od nas ima svoje lice koje igra više uloga. Lice prijatelja, lice roditelja, lice brata, sestre, kćeri, sina, nadređenog, podređenog. Uloge lica svakodnevno se isprepliću u igri naših odnosa prema drugima. Najiskrenije uloge lice uvijek igra među najiskrenijima, onima bez "putra na glavi" kojima je riječ kalkulacija još uvijek nepoznat...

Bio je vedar i sunčan dan. Rano poslijepodne. Uobičajeno vrijeme kada susrećem druge roditelje i djecu koja odlaze svojim kućama nakon odrađenog dana u vrtiću.

Koliko često odustajemo od svojih snova i želja samo zato jer nam je Uzor rekao da nas treba biti strah? Koga je zapravo strah? Nas ili njih? Roditelje ili djecu?
Opravdavamo strah navodnim iskustvom, a usađujemo ga onima koji još to iskustvo nemaju.

Moje ime moj je ponos. Njeno ime njen je ponos.

Priča o slomljenom krilu i različitosti koju djeca ne vide

Priča o rodnim stereotipima ili "kada djeca postaju oni koji razlikuju različito"